Ljepote Parize, duša napunjena krščanskim odgojem, ugledni i poznati roditelji, djedovi zadojeni ideologijim zvana “kolonizacija”, svjetska slava i ugled, ipak nisu utjecali da jedan od najpoznatijih slikara i umjetnika tog vremena izgovori šehadet te primi čistu i jedinu priznatu vjeru, islam. Pored svih uživanja od ugleda, bogastva i ponosa, njegovo srce nije bilo smireno, pa je odlučio da posjeti...
“okupirani” Alžir koji je u to vrijeme bio pod kolonizacijskom čizmom od strane Francuske. Nešto ga je tamo jednostavno privlačilo, a nikad nije ni sanjao da će se tamo ponovo roditi i saznati Istinu. Poznati svjetski slikar i umjetnik Alphonse Étienne Dinnet, rođen je 28. marta., 1861 god., u Parizu. Njegov otac je bio jedan od najpoznatijih advokata u Parizu. Majka mu se zvala Louise Marie Bouchet, koja je takođe bila kčerka uglednog francuskog advokata. Nadarenost i talenat, Alphonse je pokazivao još u djetinjstvu, a taj talenat je posebno došao do izražaja u osnovnoj školi. Nakon toga upisuje Školu likovnih umjetnosti i tada je učio pred svjetkim slikarima kao što su: Tony Robert, Jalan i Bouguereau.
Nakon što je diplomirao, naslikao je svoje prvo umjetničko djelo “Majka Kluid”, starica sa sela sa bijelim šeširom, koja je izložena u Parizu 1882. god., i koja je dobila visoke ocjene. Godinu dana kasnije naslikao je još jedno umjetničko djelo i osvojio veliko priznanje i kratko putovanje u Alžir. Alžir i narod te njihov način ponašanja i skromnosti, veoma su ga se dojmili. Tako je 1889. god., započeo svoje dugotrajno istraživanje Alžira.
Nastanio se u malom gradiću Bou Saada (Bousada), koji je udaljen 242 km, od glavnog grada. U to vrijeme, navršilo se bilo 59. god., od kada je Francuska kolonizirala Alžir, jer je kolonizacija počela 1830 god. Kad se smjestio, ubrzo je upoznao jednog mladića koji se zvao Sulejman Ibrahim Omer, koji je tečno govorio francuski jezik. To je bila velika olakšica za obadvojicu, tako da su nakon kračeg vremena postali nerazdvojni prijatelji.
To prijateljstvo, njegov prijatelj Sulejman Ibrahim je iskoristio da ga nauči arapskom jeziku, alžirskom dijalektu i narodnim običajima. Kasnije su posjetili pustinju koja je zadivila Alphonsa te bila razlog da sebi u pustinji sagradi kuću od zemlje i da se u njoj nastani 1904. god. Proveo je Alphonse u malom gradiću Bousada pune četiri decenije i za to vrijeme od njih je naučio samo dobro i plemenito, ali je na kraju shvatio da sva dobrota, pravednost, čistoća i plemenitost, proizilaze iz vjere koju oni iskreno slijede i ispovijedaju, a to je islam. Počeo je da izučava osnove vjerovanja, čitao je svakodnevno i dušu napajao, a velika podrška mu je bio njegov prijatelj Sulejman Ibrahim koji je bio izuzetno visokog morala i lijepog ponašanja.
I DOŠAO JE TAJ TRENUTAK, TRENUTAK KADA DUŠA VIŠE NIJE IMALA KUDA, SHVATIO JE VRIJEDNOST ISLAMA TE ODLUČIO DA PRIMI ISLAM. RIJEČI ŠEHADETA JE IZGOVORIO 1913. GOD., PRED ALŽIRSKIM MUFTIJOM. TADA JE REKAO SVOJU POZNATU REČENICU:”MOJ PRELAZAK NA ISLAM NIJE NIKAKVA SLUČAJNOST, NEGO NAKON SAVJESNOG, DUBOKOG I HISTORIJSKOG IZUČAVANJA SVIH VJERA”. Nakon prelaska na islam, Alphonse je svoje ime promijenio u NASIRUDDIN DINNET!!!
Prelaskom na islam, počinje za njega novi život, ne samo kao čovjeka, nego kao i umjetnika. Prva slika koju je naslikao, bila je “Sabah namaz”, naslikao ju je dok su porodice obavljale namaz. Prizor pun divljenja, dok zajedno klanjaju: djed, nane, snahe, sinovi, djeca..Prije nego što će posjetiti Mekku i Medinu, naslikao je dva vrhunska umjetnička djela. Prvi je “Namaz oko Ka’be” a druga slika je “Opći pogleda na Mekku” Te dvije slike se danas čuvaju u Nacionalnoj galeriji u Parizu.
Alphonse, odnosno Nasiruddin, bio je zadivljen Poslanikom, savs. Pročitao je njegovu Siru (biografiju, životopis) u jednom dahu. Odmah nakon toga uz pomoć svoga prijatelja Sulejman Ibrahima, napisao je knjigu o Poslanikovom, savs životopisu, nazvavši je “Muhammed, Allahov poslanik”, a koja je prevedena 1956. god., 27 godina nakon njegove smrti. U svom srcu osječao je neopisivu ljubav prema Poslaniku, savs, pa je htio da posjeti Mekku i Medinu, međutim u to vrijeme, saudijska vlast, nije baš dozvoljavala onim evropljanima koji su tek primili islam, da uđu u Mekku i Medinu. Međutim, nakon nekoliko pokušaja, uspio je da dobije dozvolu, te je ušao u Mekku i Medinu, te posjetio ova dva sveta grada što je sve lijepo opisao u svojoj knjizi “Hadž ka Allahovoj kući”.
Prije na nekoliko dana od svoje smrti, Nasiruddin (Alhonse) je napisao oporuku (vasijet), u kojoj je stajalo:
“Moja sahrana (dženaza) mora da bude po islamskim propisima, jer sam islamski vjernik i dobar dio svog života sam radio za ovu vjeru i da se moje tijelo ukopa u muslimanskom mezarju u gradu Bousada, jer sam tamo proveo dosta svog života. Ako slučajno umrem na nekom drugom mjestu, neka se moje moje tijelo opet prenese u grad Bousada a plačanje prevoza mog tijela neka se naplati od moje ušteđevine. Ako umrem u Parizu i ako se ne nađe niti jedan musliman da mi klanja dženazu, neka samo bude civilni sprovod dok me ne prebace u Bousadu da mi se klanja dženaza”.
Smrt Nasiruddina
Nakon povratka sa hadža u Pariz, Nasiruddin je odmah počeo da piše knjigu u kojoj je opisao svoja putovanja u Mekku i Medinu. Nedugo nakon završetka knjige, pogodila ga je teška bolest od koje je 24.12. 1929. god. i preselio na Ahiret. Onako kako je i napisao u svojoj oporuci, njegovo tijelo je prebačeno u alžirski grad Bousada, gdje mu je klanjana dženaza i gdje je ukopan pored svog životnog prijatelja Sulejman Ibrahima, početkom januara 1930. god.
Allah neka ti se smiluje dragi naš brate Nasiruddin (Alphonse). Danas nažalost, mnogo muslimana ne zna da smo mi muslimani imali velikog umjetnika, pisca i mislioca, kao što je bio naš brat Nasiruddin Dinnet ili Alphonse Étienne Dinnet. Danas je njegova kuća pretvorena u muzej koji nosi njegovo ime. Neka ti se Allah, s.w.t smiluje i podari Džennet!
EBU BILAL
Izvor:n-um.com
